Danas je dan onih koji oblikuju budućnost, iako im svakodnevica sve češće pokušava slomiti krila. Danas slavimo učitelje, tihu snagu svakog društva, one koji svakog jutra otključavaju vrata učionica, ali i vrata dječijih srca, vjerujući da znanje i ljudskost još uvijek mogu mijenjati svijet. Učitelji danas nisu dovoljno plaćeni za sve ono što rade. Njihov posao odavno je prerastao okvire radnog vremena i zvona škole. Oni ne broje sate, već brige, osmijehe i snove učenika. Umjesto da svoje vrijeme poklanjaju razgovoru, razumijevanju i podršci, često su zarobljeni u beskrajnoj administraciji, papirima koji ne znaju djecu, tabelama koje ne osjećaju emocije i planovima koji ne mogu zamijeniti ljudsku toplinu. Kažu: „Ulažemo u obrazovanje.“Ali, nemojte ulagati samo u obrazovanje, ulažite u ljude koji to obrazovanje nose na svojim plećima. Bez učitelja nema znanja, nema škole, nema budućnosti.
Nekada su postojale novčane nagrade za 5, 10, 15, 20, 25, pa i 30 godina provedenih u obrazovanju.To je bio način da se kaže “Hvala” onima koji su posvetili život podučavanju i odgoju generacija.
Danas toga nema. Danas se godine rada mjere tišinom i prećutnim zaboravom, dok se iskustvo koje se ne može staviti u tabelu, gubi u sistemu koji ne vidi ljudsku vrijednost.Plaće prosvjetara su smiješne za one koji djeci daju najveće znanje, bogatstvo koje ne blijedi. Plaća nastavnika je odavno postala simbol potcijenjenosti jedne od najvažnijih profesija.
Dok drugi broje bonuse, učitelji broje olovke i nadaju se da će njihov trud neko prepoznati. Sav teret pao je na vaša pleća od odgoja i obrazovanja, do uloga roditelja, psihologa, defektologa i prijatelja… A sve češće, uz brige i administraciju, učitelji nose i strah. Izloženi su psihičkom nasilju, verbalnim uvredama, ponižavanjima, a neki su, nažalost, bili i žrtve fizičkih napada, o čemu su već pisali portali. Nikada teže nije bilo biti nastavnik nego danas.
Uz ogromnu administraciju, vi posao nosite kući. Dok drugi zatvaraju vrata svojih kancelarija, vi ih kod kuće ponovo otvarate, zbog djece, zbog savjesti, zbog onog unutrašnjeg glasa koji ne da da odustanete.
To je stvarnost svakog nastavnika u ovoj zemlji, zemlja u kojoj se za najniže plaće obavlja najodgovorniji posao: odgoj čovjeka. Nastavnici ne gube samo autoritet pred roditeljima i učenicima, već i pred političarima koji ne uočavaju da su oni najveće bogatstvo svake države.
Jer od tih „malih ljudi“, s kredom u ruci i srcem punim nade, stvaramo velike ljude: buduće ljekare, inženjere, umjetnike, vođe… i, nadamo se, one koji će jednoga dana znati cijeniti one koji su ih tome naučili. Vrijeme je da se ukine bespotrebna administracija koja oduzima sate i dane učiteljima. Vrijeme je da im se omogući ono što vrijedi više od bilo koje tabele, vrijeme provedeno s učenicima.
Vrijeme razgovora, razumijevanja, smijeha i povjerenja, jer to je ono što gradi školu, a ne dokumenti.
U društvima u kojima se učitelji poštuju više od cara, rađaju se narodi koji napreduju, koji znaju misliti i osjećati.
A mi, Bosna i Hercegovina, još učimo tu lekciju, lekciju poštovanja prema onima koji uče druge.
Poštujmo učitelje ne samo riječima, nego djelima.
Vratimo im dostojanstvo, osigurajmo im bolji položaj, i pokažimo im da njihova misija ima smisla i u ovom vremenu kada se vrijednosti često mjere pogrešnim aršinima.
Kako je davno rekao veliki pedagog Jan Amos Komenski:
“Učitelj je onaj koji vječno sije, iako možda nikada ne vidi cvjetove svog truda.” Danas im poručujem: vaše sjemenke znanja, ljubavi i dobrote tiho niču u svakom djetetu koje odrasta u čovjeka.
Hvala Vam što učite djecu misliti, osjećati, biti ljudi.
Sretan 5. oktobar – Dan učitelja!
Za bolji položaj prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini, za više poštovanja, razumijevanja i vremena za ono što je suština čovjeka.
