Oko vjere je, djedovog zlatnog sata, srebreničkog cvijeta, svedene „priče” sa Muzejskom postavkom Bijeli Golub, a kao šlag nesuđena Gljiva Mira na Diviču – o razlogu „šutnje” pa i ne mora da se gradi! (Fotos uz naslov s početka muzejske postavke)
Piše: Sead Hambiralović
Danas je 17. septembar, a 1967. smak svijeta – neprebol…! – očevo ime Abdulah svetionik za dalje. Sa 7 slova, koliko i mamino, rodnog grada (usuđujem kazati nekada volio kao niko!), “pobratima iz prošlosti” (Kaimija)…i – da se ništa slučajno ne dešava! Pa i roman “Bijeli cvijet iznad puta” sa naštancane 524 strane i završava u Srebrenici…Kao uvod ove objave, link: https://boljatuzla.ba/bijeli-golub-ponovo-neleti-561-oce-halalio-sam/ (…)
ZLATNI DJEDOV SAT: I kako sam u 15. godini, sedam dana nakon očeve smrti, odjednom odrastao i namjesto majke odlučio oko djedovog zlatnog džepnog sata sa dva poklopca i debelim lancem koji je bio pohranjen u regalu kod nastarijeg sina.
“Predstavnik” brojne familije došao je sa prijedlogom kako je “najpoštenije” da se sat pokloni vjerskoj zajedici (?!). Majka se usprotivila – presjekao sam: Mama, daj sat.!”. Nekoliko dana kasnije sreo je Juso Hadžiomerović iz Upravnog odbora (drag bio njegov hairlija Enis koji je ušao u priču oko naših “spačekaaa”, glumio u mome nagrađenom filmu Tanjin tata.., op.a.), sa prijedlogom: Šteta Hadžiavdagin sat da ne ostane u familiji i – ako želi otkupite po minimalnoj cijeni. Prenijela suznih očiju i do mene je odluka. Ne, ne.., ne treba nam..! (godinama i godinama djedovo počivalište jedini redovno obilazio; nakon rata sa rođakom Salihom Ćatićem uspravili i betonom pažljivo zalili polomljeni stub velikog turbana; opisano kako se djed nije dao uslikati jer je poklonjeni Trulsov “Pentax” zakočio – škljocnuo tek naredni put kada sam stigao, djed je “dozvolio”..,op.a.).
Idejno rješenje spomenika na zvorničkoj Kazanbašči i detalj sa zatvaranja III susreta zvorničke dijaspore Biti u svom gradu 2006., pored fontane sa Bijelim cvijetom, a otvoren godinu ranije (H.D.)
KAZANBAŠĆA: Za nevjerovati sa tom istom vjerskom zajednicom – prispjelim novima, koji rade za platu – već dvije decenije vuku se problemi pa je vrijeme da se sasvim svede.
Neke godine u prolazu rekoh čelniku da neću halaliti za zapuštenu fontanu sa bijelim cvijetom, posebno što je odobrio betonsku stazu preko dijela spomenika izgrađenog na mjestu prve masovne grobnice(?!), 50 metara do romskog mezarja van svake logike. A ima indicija o još, a kako se (ne)otkrivaju zainteresovao, pa će Murat Hurtić objasniti sa stručne strane. Koju godinu kasnije slučajno otkrivena jedanaesta masovna grobnica, baš na mjestu gdje smo stajali!!! (Priznata je greška i da će se riješiti – staza ukloniti kada se steknu uslovi. Odužilo, pisao, ukazivao – zadžabe išao dva puta u Tuzlansko muftijstvo da se sa te strane riješi.., op.a.).
SRREBRENIČKI CVIJET: U (in)direktnoj je vezi. Fakta kažu da sam autor idejnog rješenja spomenika sa bijelim cvijetom na prvoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini u predgrađu Zvornika, mezarje Kazanbašča i na čelu Odbora za izgradnju. Predlagano da i otvorim te 2005., u sklopu Susreta zvorničke dijaspore Biti u svom gradu. Tu čast ustupio Amoru Mašoviću a zamolio Amiru Durić da na svili izveze maketu i javno pokloni Nejra Edrenić. Nekoliko godina kasnije urađen je srebrenički bijeli cvijet! A onaj na Kazanbašči zbog neodržavanja “institucionalno” marginalizovan (?!).
Nisam želio problematizirati autorstvo osnove ideje, niti dolazio u Bosnu da se ganjam po sudovima! Ali gdje god takneš ko miiii – mnogo ružnog izdešavalo sa nekim idejama, pa i nagrada za dizajn na Zagrebačkom međunarodnom sajmu i hude li utjehe – dosanjao ono na kutiji Made in Bosnia and Hercegovina.
I haman pamćeno da sam javno “taknuo” propuste u organizaciji ceremonije ukopa prvih 600 žrtava srebreničkog genocida – kada prvi put nisam otšutio i kao građanin zamolio obezbjeđenje da radi svoj posao i makne “one” gdje im nije mjesto sa zastavom strane zemlje; drugi put kada je na rukama krenula rijeka tabuta – ljudski dvojici da nije u redu glasno raspredati o biznisu; treči put put direktno “zalutalom ili neraspoređenom” vjerskom službeniku s početka dženaze Sapku Hodžiću – sve opisano u knjizi…
Uslijedile su (ne)očekivane konsekvence nakon definitivnog povratka – zadnjih 5 godina ni priči ovim i onim ušuškanim institucijama Tuzlanskog kantona: bivšem rektoru, direktor Turističke zajednice imao preče, sekretarica ministra obrazovanja jeste – nije prenijela poruku, a “tema” eksponat naše djece iz 97. koji je obišao Skandinaviju i vrijedan zlata… Znano da Vlast & Vjera funkcinišu kao sat. I da nam nikada nije bilo bolje..!, spomenjani je odgovor gospe na moje pitanje – a ona i muž u državnoj službi!
Desno sastanak sa Gradskom upravom, ispod na Diviču i niže eksterijer Gljive Mira koji je dizajnirao renomirani umjetnik i akademik Ismar Mujezinović. A mnogo ranije uključili se norveški i švedski arhitekti koji su uradili i nadogradili idejni projekat. Sva imane sa zahvalom istaknuta u muzejskoj postavci (H.D.)
ŠUTNJA NA DIVIČU: A najiskreniji je bio divički mlađahni efendija na proširenom sastanku oko mogućnosti izgradnje Gljive Mira. S prve: Nema ništa od toga..!!! Najvjerovatnije još ranije ocrnjen (i) od potencijalnog izvođača koji je konkurisao za dio posla na spomeniku. Veli kako će se lijepo uklopiti arapska slova na mermernoj ploči. Rekoh: ide na našem jeziku zbog pretpostavike da je među neidentifikovanim i nekoliko drugih nacionalnosti... (Nije dobio posao jer je preko svake mjere zacijenio, a prihvaćena višestruko manja ponuda Keme Nasupovića).
I, ključno, oko dvogodišnje šutnje nakon odvojenih sastanaka sa Gradskom upravom i predstavnicima Diviča. Došla priča da bi ljetnja terasa na ploči iznad Kajak kanu i fudbalskog kluba sa postavljenom Gljivom Mira uzela goste obližnjem restoranu (?). Bio jasan oko “poslovnog” dijela neka se na Mjesnoj zajednici bratski dogovore…
Kako god, ushićenje je splasnulo zbog nedobrodošlice – ni na vidiku tim s kojim bi se išlo u ovaj zahtjevni poduhvat. Okrenuo se pripremama muzejske postavke da svedem autorsku i ljudsku priču. Krenulo je dobro i obečavajuće – vrijedilo je truda..!
P.S. Nekim prijateljima ispričao kako sam prošlog ljeta nekome halalio, potanko je na linku s početka teksta. Listom da oni ne bi..! Objasnio, šutke otklimali. A naveo kome neću dok se ne “riješi” Kazanbašča! I, napokon, na 20-u godišnjicu od otvaranja spomenika stidljivo ponešto krenulo. Ne od strane vjerske zajednice, “od sebe” angažovao se dobri Hadžiavdo Bilalović (?!). Jah.., za nevjerovati oko istrajavanja na kapricu pretpostaviti koga. Jednostavno moralo tako javno i nadilazi bitnost “obje strane”. I bez pardona, pa neka se bliži Nebu! Kamo sreće da je izostalo “adresiranje” – nije moglo blaže i savjest sasvim čista.
____________
Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira –DaBudeBolje; Reference osnivača projekta OVDJE . Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; Kontakt:060 3389166 info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com
